Kako senzori zapravo funkcioniraju i zašto smo nekada više, a nekada manje njima oduševljeni? Vrijednosti glukoze dobivene iz međustanične tekućine su jedno, a vrijednosti glukoze u krvi  drugo. 

U čemu je zapravo razlika?

Međustanična tekućina je, kako joj i samo ime kaže, tekućina koja  ispunjava međustanični prostor. Krv se nalazi u našim kapilarama te  njima protječe. U tom procesu protjecanja krvi kroz kapilare konstantno  se odvija razmjena izvanstanične tekućine između krvne plazme i  međustanične tekućine koja ispunjava prostore između stanica (www.pbf.unizg.hr  – Uvod u fiziologiju).

Kemijskom razgradnjom složenih molekula  hrane pomoću enzima, hrana se razgrađuje u molekule koje se mogu  apsorbirati iz probavnog trakta u krvne kapilare. Na taj način hrana,  odnosno razgrađena glukoza, dospijeva u naš krvotok. Iz krvotoka,  glukoza pomoću inzulina ulazi u sve dijelove tijela gdje služi kao  glavni izvor hrane i energije.  Budući da kod osoba s dijabetesom tipa 1  gušterača ne luči inzulin, ta ista probavljena hrana (odnosno glukoza)  uz nedostatak inzulina ne ulazi u stanice te se prekomjerna glukoza  taloži u našim krvnim žilama. To je stanje dijabetesa, odnosno povišene  razine šećera u krvi. 

Nakon što glukoza dospije u krvne žile,  ona se polagano otpušta u međustaničnu tekućinu. Tako se događa  komunikacija između krvnih žila i međustanične tekućine u kojoj, mogli  bismo to tako grubo reći, „prednost“ ima krvna žila. Upravo je to razlog  zašto vrijednosti glukoze u međustaničnoj tekućini kasne za onima  dobivenim putem kapljice krvi – jer tek nakon što glukoza dospije u  krvne žile prenosi se u međustaničnu tekućinu.

Kada senzorima možemo u potpunosti vjerovati, a kada malo manje?

Ako su nam vrijednosti šećera nestabilne te ako dolazi do naglih  promjena, bilo u smislu naglog rasta ili pada šećera, preporučeno je  prije bilo kakve odluke o korekciji ili intervenciji provjeriti i stanje  glukoze putem kapljice krvi. Pri tome je sigurno da će se vrijednosti  glukoze izmjerene putem kapljice krvi u tom trenutku razlikovati od one  koju nam pokazuje senzor. Trenutna brojka na senzoru u tom trenu neće  odgovarati trenutnoj i stvarnoj vrijednosti glukoze, ali senzor ipak  pomaže u ispravnom donošenju odluka. On će nam ukazati na to da smo  trenutno u stanju naglih promjena šećera (strelica na ekranu uz očitanu  razinu glukoze) te ćemo zasigurno moći ranije intervenirati i spriječiti  potencijalnu veću promjenu glukoze. Kada je glikemija stabilna,  očitanja preko senzora i aparatića za GUK će biti usklađena i tada  možemo provjeriti stvarno odstupanje. Neki sezori omogućuju i  kalibraciju kako bi se ta odstupanja minimizirala.

Kako biti siguran da je senzor ispravan?

Ako sumnjamo u ispravnost senzora, možemo ga prekontrolirati na sljedeći  način. Razina šećera mora biti stabilna. Dakle, ne smije niti naglo  padati, niti naglo rasti. Zatim treba dobro oprati ruke te izmjeriti  razinu glukoze pomoću trakice. Pričekati 5 minuta te provjeriti stanje  šećera pomoću senzora. Većina senzora ima u sebi ugrađenu provjeru  ispravnosti, te javlja korisniku ako je došlo do greške senzora.

Senzor – da ili ne?

Kao i sve ostalo, tako i senzor ima svoje vjerne korisnike koji ga ne bi  mijenjali ni za što na svijetu, ali jednako tako postoje i oni kojima  on ne odgovara i koji ga možda ni ne žele probati. Ono što je sigurno –  kao što ni inzulinska pumpa nije za sve, isto je tako i sa senzorom.  Neki će njime biti oduševljeni, neki malo manje. Osobno iskustvo mi  pokazuje da je broj oduševljenih nemjerljivo veći od onih drugih. Dapače  – one druge još nisam ni upoznala, a poznajem veliki broj osoba koje  boluju od dijabetesa. Najvažnije od svega je da i mi konačno imamo  mogućost odabira te da sami možemo provjeriti kojoj skupini ljudi  pripadamo. Ja pripadam onoj koja je njime oduševljena te ga ne bih  zamijenila trakicama. 🙂

Tekst je napisan u suradnji s mr. sc. Manjom Prašek, dr. med.

Autor: Maja Vukovic, nainzulinu.com