Slušajući komentare i izlaganja timova  medicinskog osoblja za vođenje dijabetesa vidim da postoji određeno  nerazumijevanje što uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze zapravo  znači nama roditeljima djeteta s dijabetesom. Puno puta sam čula  komentar kako se dijabetes uspješno može regulirati metodom mjerenja iz  prsta. Čak ima komentara da primjenom najnovijih tehnoloških dostignuća  pretvaramo djecu u robote? 

Jedan od meni najnerazumljivijih  komentara jest da bolje da ne gledamo vrijednosti šećera cijeli dan jer  to na nas negativno utječe! 

Zar je moguće da se u 21. stoljeću  obeshrabruje pristup informaciji jer će nas ona uzrujati? Mišljenja sam  da ako uočimo problem i postanemo ga svjesni onda ga možemo i riješiti.  Ako žmirimo ili okrenemo glavu problem je i dalje prisutan.

Dugo sam slušala da je dijabetes  nepredvidljiv. Nepredvidljiv je, to je točno, no moderni uređaji nam  omogućuju da ukoliko se pažljivo posvetimo analizi, da shvatimo da se  ipak svakodnevna borba s dijabetesom može olakšati. 

Zamislite samo kako je to kad idete sa  malim djetetom, dijabetičarom na inzulinu, na igralište u park, ili  recimo na jednosatni trening. Možemo li se mi roditelji opustiti dok se  dijete igra? Zapravo cijelo to vrijeme razmišljamo i pratimo djetetove  reakcije i procjenjujemo utjecaj trenutne aktivnosti na šećer u krvi.  Prekidamo dijete u igri, treningu, da mu izvadimo šećer u krvi iz prsta.  Pritom ga izdvajamo iz skupine, vadimo aparatić, brišemo prst, pikamo,  mjerimo. I onda kada dobijemo izmjerenu vrijednost to nam daje  informaciju samo za taj trenutak! Već za 10 minuta ta vrijednost može  pasti na nisku vrijednost, ali aparatić iz krvi to nam ne pokazuje. Već  od idućeg trenutka naš mozak ponovno kreće sa izračunom i procjenom  kretanja šećera u krvi dok dijete trči po dvorani svoj peti krug.

I onda kada idemo kući i dijete zaspe u autu, ne možemo biti sigurni jel  se dijete umirilo radi umora ili od niskog šećera? Da bi otklonili tu  sumnju moramo se zaustaviti uz cestu i ponovno mjeriti šećer. Tako smo  bez modernih uređaja dnevno mjerili šećer i 10-14 puta.

Nasumičnim redoslijedom iznosim što nam senzori znače, sve je važno:

Omogućava da preduhitrimo hipoglikemiju i hiperglikemiju!

Uređaj pri mjerenju pokazuje smjer i procijenjenu brzinu kretanja  šećera, pa ukoliko se često mjeri moguće je na vrijeme uzeti glukozu i  spriječiti blagu ili jaku hipoglikemiju. Isto vrijedi za hiperglikemiju.  Naime, ako vidimo da izmjeren šećer u krvi nakon 2h još uvijek raste  umjesto da se stabilizira i pada dodavanjem korektivnog bolusa smanjit  ćemo vrijeme provedeno u hiperglikemiji.

Omogućava ispravnije odluke o doziranju inzulina!

Uvidom u trend kretanja šećera u krvi  može se dati više ili manje inzulina za obrok nego što je to moguće  uvidom u podatak o trenutnoj vrijednosti.

Točnije izračunavanje potrebnih doza bazala i bolusa!

Praćenjem promjene glukoze nakon obroka moguće je točnije utvrditi:

• inzulinsko – ugljikohidratni omjer
• inzulinsku osjetljivost
• potrebne doze bazalnog inzulina kroz dan i noć.
• Pruža uvid u to kako hrana i kombinacije hrane utječu na kretanje šećera u krvi!

Ovaj zlata vrijedan podatak omogućuje  prilagodbu prehrane ovisno o različitoj osjetljivosti osobe na  ugljikohidrate. Moguće je brzo detektirati koja hrana na šećer utječe  loše te je smanjiti ili drugačije kombinirati i omogućiti stabilniju  glikemiju našoj djeci oboljeloj od dijabetesa.

Autor: Mirta Kujundzic, nainzulinu.com